U Banja Luci održan okrugli sto “Muftija Ibrahim efendija Halilović, velikan u vremenu”

Datum objave: 21 Jul 2019
Vijesti

U julu 1967. godine, nakon završene Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu i Filoloskog fakulteta u Beogradu, na svoju prvu dužnost, u banjalučko muftijstvo, raspoređen je Ibrahim efendija Halilović.

Bilo je to prvo, jedino i posljednje mjesto službovanja rahmetli muftije, čovjeka koji je početkom rata, a nakon što je njegova supruga saznala za smrt svojih rođaka iz Brčkog, upravo njoj kazao:

"Ti, Emina, vidi šta ćeš. Volja ti ići, volja ti ostati. Ali ja, dok god ovdje ima i jedan musliman, moram biti u Banja Luci."

O ovom velikanu u vremenu u Banja Luci na platou ispred Ferhadije, a u organizaciji Muftijstva banjalučkog, sinoć je organizovan okrugli sto.

Adnan ef. Jusić, gl. imam Medžlisa Islamske zajednice Banja Luka u uvodnom izlaganju iznio je osnovne biografske podatke o muftiji Haliloviću. Efendija Jusić je informisao prisutne da je muftija Halilović nakon završetka Gazi Husrev-begove medrese svoju prvu imamsku službu započeo u Mehdi-begovoj džamiji u Banja Luci, a poslije nekoliko mjeseci, tačnije 20.2.1968. godine postavljen je na mjesto imama, hatiba i muallima u džamiji Ferhadiji u kojoj obavlja imamsku dužnost sve do svoje smrti.

Uporedo sa radom studirao je, a kasnije i diplomirao na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu i stekao stručno zvanje profesora arapskog jezika i književnosti. Na poziciju muftije banjalučkog imenovan je 1989. godine. Efendija Jusić je posebno istakao muftijin rad u ratnom periodu, te sve teškoće kroz koje je ovaj veliki čovjek prošao: “ U godini rušenja banjalučkih džamija, Ibrahim efendiju su privodili na saslušanje, gdje je nekoliko sati bio izložen maltretiranju, nakon čega je pušten. Pedantni poznavaoci života rahmetli Ibrahim efendije nerjetko će kazati da je na njega bilo nekoliko pokušaja likvidacije, atentata. Čitav rat je ostao u svojoj Banja Luci i pored mnogobrojnih ponuda da je napusti”.

Sudbina muftije Halilovića je duboko bila vezana za sudbinu Banja Luke i Ferhadije džamije o čemu svjedoče i biografski podatci koje je u svom izlaganju iznio efendija Jusić: “Muftija Ibrahim ef. Halilović preselio je na ahiret u ponedeljak, 20. jula 1998. godine. Dženaza i ukop Ibrahim efendije su se trebali obaviti 23. jula 1998. godine u haremu Ferhadije džamije u kojoj je službovao više od 30 godina. Od strane gradskih vlasti osporena je inicijativa Islamske zajednice da muftija Halilović bude ukopan u haremu uz obrazloženje da nema Ferhad pašine džamije i mezarja pored nje.”

I pored hapšenja, prijetnji i napada na njegov lični život, ef. Halilović se i dalje nadao da će se svi Bošnjaci vratiti u Banju Luku. Bio je, kažu njegovi poznanici, produhovljeni čovjek, sa izuzetnom voljom za praštanje.

Zijad ef. Ašić, jedan od govornika na okruglom stolu je istakao ljudsku dimenziju muftije Halilovića: “Ibrahim efendija je bio takav čovjek da su ga svi voljeli, da su ga poštovali i oni koji ga nisu poznavali. Kada je ponešen njegov tabut kroz Sarače, kroz Baščaršiju, glavna ulica je bila prepuna tako da se njegov tabut nije mogao nositi nego smo mogli stajati i samo vrhovima prstiju dotaći njegov tabut. Svi su došli da odaju počest ovom velikom čovjeku Banja Luke, ovom velikom čovjeku naše domovine Bosne I Hercegovine. To je bila dženaza na kojoj se vidjelo da je Ibrahim efendija ostavio veliki trag. Da je Ibrahim efendija veliki čovjek kojeg su svi cijenili.”

Okrugli sto je organizovan u znak sjećanja na prijatelja, saradnika, savremenika, intelektualca. Prisutnima se obratio i Vahdet ef. Alimić koji je govorio na temu “Etnos i nacija kroz identifikaciju vjerskog autoriteta”.

“Mi trenutno bilježimo jedan fenomen da Bošnjaka, poslije Rankovića, ima više u Turskoj nego u BiH. To je prvi fenomen rastakanja Bosanskog identiteta i imamo drugi fenomen u kojem govorimo da su Bošnjaci i u Australiji i u Novom Zelandu i u Kanadi i u Švedskoj… sačuvali svoj vjerski i etnički identitet. U ovome gradu desilo se nekoliko fenomena urbicida, etnocida, elitocida i oko nas genocida. Mene kao naučnika i čovjeka koji je dio ovog područja ponajviše zabrinjava jeste kao sačuvati etničku i vjersku genezu nas i vas koji niste trenutno fizički prisutni u ovom gradu? To su ključna pitanja da li je fenomen genocida, elitocida, urbicida uspio”, zaključio je Alimić.

Na skupu je istaknuto da nažalost muftija Halilović nije dobio mjesto koje zaslužuje u kolektivnom pamćenju građana BiH, ali jeste u srcima svojih Banjalučana.

Govornik na okruglom stolu je bio i Muris ef. Spahić, rukovodilac Službe muftijstva banjalučkog: “Nije mu bilo teško ni da založi svoj vlastiti autoritet ni moralnu snagu, koja je bila vidljiva, da spasi svoje džematlije iz logora Manjače ili da obezbjedi obrok onima koji iz svoje kuće ili iz svoga stana nisu mogli izaći. Ovo je još više zbližilo rahmetli Halilovića sa njegovim džematlijama, pa i oni koji nisu bili vjerski osvješteni shvatili su da ih ne proganjaju zato što su išli u džamiju ili nisu, već zato što njihovo ime i prezime govore da pripadaju bošnjačkom miljeu.”

Ovo je priča o čovjeku čije je srce, kako je posvjedočila i njegova supruga, počelo da zastajkuje onog ranog jutra kada je srušena Ferhadija. Bilo je to 7. maja 1993. godine.

A šta jednom muftiji, imamu, vjerskom službeniku može biti teže do kada njegove bogomolje budu porušene i odvezene na smetljište?

Radio BIR je na Facebook stranici prenosio cijeli okrugli sto uživo.

Nusret ef. Abdibegović Muftija banjalučki je u svome obraćanju sve prisutne podjstio zašto je muftija Halilović bio i ostao velikan u svome vremenu: “Neki ljudi su fizički mrtvi, a duhvno živi, dok su pak neki fizički živi, a duhovno mrtvi. Svoj životni vijek muftija Halilović je posvetio ovom gradu, gradu Banja Luci. Nisam siguran da danas možemo uspješno odgovoriti kome je bio predaniji: Islamskoj zajednici ili ovome gradu u koji se svaki put iznova vraćao. No, slobodan sam ustvrditi i posvjedočiti pred svima vama da je muftija Halilović u svome radu bio predan vama, vjernicima, građanima ovog grada i unapređenju dobrosusjedskih odnosa koje je gradio, razvijao i bio ponosan zajedno s vama na ono što je postigao. Nažalost, prerano ga je zatekla smrt. Kao student, mlad imam i muftija u Travniku, imao sam čast upoznati rahmetli muftiju.

Nama mladima bio je primjer i uzor u radu, zračio je vedrinom, vedrim duhom. Imao je karakterističan osmjeh i pogled. Kao hamajlija krasio ga je prepoznatljiv fluid otmjenosti, gordosti, odgovornosti, odmjerenosti i ozbiljnosti. Uljudnost i ljubav prema džematlijama ga je razlikovala od drugih. Volio je imame i imamska druženja. Bio je brižan suprug, autoritativan otac i patriota. Odisao je inteligencijom, obrazovanošću i kulturom. Nije volio aljkavost, neodgovornost i neurednost. Bio je blage naravi, sa dozom jasnog stava. Zato je ostao voljen i poštovan u ovom gradu.

Imao sam čast, kao muftija u Travniku, da ugostim muftiju Halilovića u vrijeme najtežih trenutaka za Banja Luku i za banjalučane. Tokom jednonevne posjete održao je hutbu u Sulejmaniji džamiji. I danas mi odzvanjaju riječi koje je uputio tom prilikom:

“Došao sam Vam iz Banja Luke grada u kojem je nažalost srušeno svih 16 džamija. A kod Vas sam zatekao u Travniku sačuvanih svih 16 džamija. Želim Vam kazati da zlo čine pojedinci, a ne narodi. Zapamtite, tragedija jednog naroda je ako se povede i identifikuje sa pojedincima koji čine zlo u njegovo ime. Mi ne smijemo činiti zlo i drago mi je da su crkve u Travniku sačuvane. Nemojte rušiti crkve.”

Eto takav velikan je bio muftija Halilović ”, istakao je muftija Abdibegović.

www.bir.ba