Penzionerka (Posvećeno H.B.)

Datum objave: 03 Jan 2023
Aktuelnosti

Piše: muftija banjalučki Nusret-ef. Abdibegović

Služiti nekome ili nečemu znači svim bićem biti predan i posvećen istom. Stepen služenja se postiže, potvrđuje i demonstrira bez obzira na izazove, čvrstinom vjere i nepresušnom ljubavlju.

Zadobivena ljubav povezuje i učvršćuje osjećanja i uvjerenja kojima se otvaraju vrata čovjekova dobra i nade.

Danas želim kazivati, tačnije pisati o nečemu što me izvjesno vrijeme ispunjava, inspiriše, pokreće i drži. Mišljenja sam da bi bilo neljudski to prešutjeti i ne primijetiti. Riječ je o dobru, o ljudskoj dobroti. To treba ljudima obznaniti.

Kada pišem kao banjalučki muftija, po logici stvari je za očekivati da opisujem događaje i da se javljam iz Banje Luke. Nadam se da znate da je Banja Luka još uvijek tužan i uplakan grad. Ni sam ne znam do kada će to stanje trajati, a potrajat će, sigurno. Zato vam kazujem o dobru koje vidim, čujem, osjećam i slušam. Biti slijep i gluh na to dobro i dobrotu znači biti izvan ljudskog sureta, insanijeta.

Važno je za života biti čovjek, biti insan i tokom života sačuvati ljudskost.

Ovo je priča o jedinstvenoj penzionerki i o njoj želim da vam pišem. Kao većina penzionera i ona je krhkog zdravlja, usporenog pokreta, dostojanstvenog hoda, dalekog pogleda, istančane želje za kazivanjem, ali ne i za dokazivanjem. Lijepo se nosi i uredno izgleda. Društvo joj čine kolegice koje dugi niz godina poznaje. Njena šetnja gradom je poput sjene, koja prati iznureno biće. A njen ulazak u kuću, stan, je ulazak u kutak njene velike sreće, životne radosti i uspomena koje samo ona zna i osjeća. Pri susretu ako joj se javiš, pitaš je za zdravlje, bit će joj drago. Ako pak to ne uradiš, neće ti zamjeriti. Jer, ona obično utone u svoje misli i razmišljanja. Čas odmara, čas priča sa svojom unučadi koji su negdje daleko u bijelom svijetu, a čas se sjeća šta treba kupiti odnosno uraditi kao dnevnu obavezu i potrepštinu.

Ta penzionerka od svake primljene penzije odvoji određeni iznos i uplati na blagajnu za potrebe rada Medrese. Po njezinom kontinuiranom dolasku, mi koji opslužujemo Medresu, tačno znamo kada je bila penzija. Dolazi po suncu, kiši, snijegu i vjetru. Kazali bismo, dolazi po vremenu i nevremenu, ali ne odustaje. Njezina smirenost i skrušenost nas svaki put iznova ohrabri i osnaži saznanjem da nismo sami. Sigurno da ona i njena uplata za Medresu povezuje niti svih onih žena, njenih prethodnica koje su svojom odgovornošću i plemenitošću u kućama, stanovima, porodicama, ulicama čuvale svjetlo vjere u ovom gradu.

I ne samo to, ona svojim postupcima, plemenitošću i dolaskom u Medresu pokazuje i osvjetljava Put dobra živućim sugrađanima.

Polazi od sebe, a ne kao neki koji polaze od drugih. Kao individua, ona pruža podršku i daje doprinos za obnovu duhovnog života i stanja u skladu sa svojim mogućnostima. To je veseli i čini je sretnom. Svojim činom i gestom zamjenjuje one koji su prosuti diljem svijeta, pa ne stižu doputovati do svog voljenog grada da ugrade ciglu dobra, hajra, da ne presuši ono što je vjekovima egzistiralo i krasilo njihovu rodnu grudu. Svjesna je da valja nešto za života raditi, uraditi i ostaviti iza sebe. Ona prati istinu, to je njen cilj i smisao života. Geslo, svakom pomoći, nikom ne odmoći i nikog ne povrijediti i ne poniziti je njena vodilja u životu. Na taj način pokazuje i potvrđuje svoju ljubav prema voljenom gradu.

Zato u šetnjama gradom vidi radost i živost mladosti - učenica i učenika. Zna da ulice bez djece i omladine daju sliku pustog grada. Iz njenih postupaka vidi se da poštuje i cijeni roditelje čija se djeca školuju u Medresi jer tim činom čine veliku žrtvu i hajr za ovaj grad.

U njenim očima se prepoznaje treptaj ljubavi prema ovoj djeci. Kao da kaže: volimo djecu, ovu djecu našeg grada. Poštujmo spremnost muderrisa i profesora da sa svojim porodicama, djecom žive u istom. Taj prizor je vraća u blisku banjalučku prošlost, kada su muderrisi i alimi krasili, uljepšavali ovaj grad i ostavili vidne tragove svoga djelovanja. Ona zna da se kroz takav pristup i na taj način potvrđuje istinska ljubav prema ovom gradu.

Poslanik Muhammed, a.s., veli: "Ko ne poštuje starije i ne pridaje važnost mlađima, nama ne pripada."

P. S.

Kada vam neko bude kazivao, govorio o Banjoj Luci, zapitajte ga, a kada si to ti bio u Banjoj Luci?!

(Objavljeno u printanom izdanju Preporoda)