Ramazanska sjećanja na džamiju Arnaudiju

Datum objave: 19 May 2020
Teme

Piše: mr. Admir-ef. Blitović, imam džemata Gornji Šeher, MIZ Banja Luka

„Ko god želi izbrisati, uništiti, tragove povijesti, radi na sopstvenu štetu, jer ga ta ista povijest zabilježi“ (N.A.)

Džamije kao vjerski objekti predstavljaju duhovni kompas u životu svakog Bošnjaka muslimana. One u našim očima nisu samo tek obične građevine od kamena ili nekog drugog materijala, nego su to okrilja u kojima smo naučili svoje prve harfove, odlomke iz Kur'ana, kao i druge Bogu ugodne ibadete. Još od malih nogu sa odlaskom na bajram-namaze, džuma-namaze, mevlude, naši očevi, majke, djedovi i nane nastojali su naša mlada srca vezivati za džamiju. Zbog naše ljubavi prema njoj, džamija će postati duboko utkana nit u samoj srži našeg bića, kao i sastavni dio bošnjačkog identiteta. Znali su za to i oni koji su izvršili agresiju na Bosnu i Hercegovinu devedesetih godina prošlog stoljeća, pa su pored mnogobrojnih zlodjela načinili i urbicid u okviru kojeg su porušili na stotine džamija i mesdžida širom lijepe nam domovine. Ova nesreća nije zaobišla ni Banja Luku u kojoj su porušene sve džamije, premda ratnih dejstava u samom gradu nije bilo.

Banjalučke džamije - sestre po sudbini

Sagrađena u periodu 1594/1595. godine imetkom tefderdara Hasana, prvog saradnika i velikog prijatelja Ferhat-paše Sokolovića, Arnaudija džamija bila je mlađa sestra Ferhadije jer je po uzoru na nju i podignuta. Na ulazu u Arnaudiju stajao je natpis:

„Kad podiže ovu džamiju onaj koji je obuzet dobrim djelima, Za ljubav Boga potrošio je svoje blago. To je krasan dvorac i veličanstveno umjetničko djelo. Neka Bog nagradi!- to postade ugodno stjecište dobrih ljudi. Neka svojom dobrotom oprosti dobrotvoru Onaj, čija je milost obilna On prašta njegove pogreške i grijehe...“

Podignuta sa ciljem obavljanja ibadeta i približavanja Bogu, Arnaudija zajedno sa Ferhadijom i Gazanferijom u narednim vremenima predstavljat će žilu kucavicu vjerskog života, svjetionike islama, kao i stjecišta dobrih ljudi u gradu na Vrbasu. Mnogo ezana, salavata, mukabela bit će proučeno u njima, dok će vjernički uzdasi ispunjavati njihove unutrašnjosti usljed izgovaranja lijepih Božijih imena i donošenja salavata na posljednjeg Božijeg poslanika. To će potrajati sve do rane zore 7. maja 1993. godine, kada će Ferhadija i Arnaudija, dvije banjalučke ljepotice, biti srušene dok će njihovi ostaci biti razbacani po Banjoj Luci i okolini. Sudbina je takva bila da su u vrlo kratkom razmaku izgrađene jedna iza druge, dok su u isto vrijeme porušene. Iako fizički nije bila prisutna na mjestu gdje je stoljećima plijenila svojom ljepotom i skladnošću, sjećanja na Arnaudiju i vjerske aktivnosti u njoj bila su pohranjena i sačuvana u njenim najljepšim ukrasima. Ti ukrasi su džematlije koji su odrastali uz Arnaudiju i koji su ispričali svoja pojedina sjećanja.

Arnaudija je živa

Hadžija Kasim prisjeća se da su postojala dva ulaza u Arnaudiju, kod česme i akšam šerefe. Ova akšam šerefa bila je jedinstvena u BiH jer se nalazila iznad same kapije kroz koju se ulazilo u harem džamije. Sama spomen ovog arhitektonskog bisera prizvala je u njemu najradosnija sjećanja iz perioda djetinstva. Kao djeca često su se igrali skrivača oko džamije, pa su se znali sakriti u mali prolaz gdje je moglo stati dvoje ili troje djece, a koji se nalazio između turbeta i munare. Prilikom izrade projekta za obnovu Arnaudije, oni koji su znali za taj detalj su skrenuli pažnju projektantu da to ne zaboravi. Sam harem je mnogo puta bio ispunjen dječijim smijehom i radošću te je bio mjesto gdje su se oni kao djeca vrlo rado igrali. Od efendija sjeća se Jusuf-ef. Džihića koji je imao lijep pristup prema djeci, blag osmijeh i često je znao djeci dijeliti bombone te ih tako privlačiti u džamiju. Sa posebnom radošću prisjeća se ramazana, teravija, mukabela, sijela do sehura i odlazaka u džamiju sa svojim djedom. Tradicija je bila takva da unuci zajedno sa djedovima idu na namaze, a poseban osjećaj je bio odlazak na bajram-namaz. Na pitanje kakva atmosfera je bila pred samo rušenje džamije, kazao je da se sa velikom tugom sjeća tog ramazanskog bajrama 1993. godine. Situacija u gradu je bila teška, već nekoliko džamija bilo je zapaljeno, a u samoj džamiji na ovaj mubarek dan bio je muk. Svi su bili u nekakvom grču i strahu te su predosjećali u prsima i svojim dušima zlo koje će se dogoditi. Nakon obavljenog namaza svi su požurili svojim kućama pri tome osvrćući se da li ih neko prati. Danas nakon toliko godina od rušenja, svakim danom prolazeći pored nje, hadžija Kasim ne krije čežnju da zajedno sa svojim unučadima klanja u Arnaudiji kao što je on nekad sa svojim djedom.

Nazifa hanuma kaže da nije mogla zamisliti grad na Vrbasu kao ni ramazan bez Arnaudije. Njena najljepša sjećanja povezana su sa ovom džamijom, te se vrlo rado prisjetila nekoliko njih. Obzirom da joj je kuća bila u blizini džamije, svaki put kada bi se čuo ezan sa munare njen sinčić bi govorio djedu da hodža uči i da moraju u džamiju. Pred svaki ramazan je zajedno sa drugim ženama iz mahale pripremala džamiju za najdražeg gosta i održavanje mnogobrojnih vjerskih aktivnosti. Posebno su joj ostali u sjećanju programi za 17. i 27. noć ramazana kada su se u toku programa dijelili darovi i pokloni. Za iftare i sehure su se pripremala najraznovrsnija jela, a u njenoj porodici nezamislivo je bilo da ne bude hošaf na kraju sofre. Čim je čula da će se Arnaudija ponovo graditi, uvakufila je dio svog imetka kako bi ponovo mogla uživati u ezanu sa bijele munare i oživjeti lijepe trenutke doživljene u ovoj banjalučkoj ljepotici.

Kemal Mujičić je prisjećajući se Arnaudije ispričao kako ga ona podsjeća na ramazan, njegovog djeda i sok od ruža. Kada je bio dječak, ramazan je bio ljeti te je bio jako dug dan za postiti. Bez obzira na vrelinu i dužinu posta, on je kao dječak htio postiti jer je njegov djed praktikovao da se omrsi sokom od ruža. Njemu je to toliko bilo ukusno i slatko da je sve poteškoće zaboravljao kada bi probao taj sok. Nakon iftara išao bi sa djedom na teravije i sijela do sehura, dok ona djeca koja nisu postila morala su biti u kući do akšamskog ezana. Svaki bajram-namaz je klanjao u Arnaudiji sa svojim najbližim rođacima, te se nada da će ponovo doživjeti da obavlja ibadete u njoj.

Dok u ovim mubarek danima mjeseca ramazana bilježim sjećanja džematlija kako bih ih prenio drugima i tako sačuvao od zaborava, sa mjesta izgradnje Arnaudije čuju se glasovi radnika i zvukovi alata koji joj nastoje vratiti oblik i sklad koji je nekad imala. Nadamo se da će se sa bijele munare ponovo milozvučnim ezanom ljudi pozivati na namaz, a da će njena vrata ubrzo biti otvorena za džematlije.

Tekst je objavljen u IIN „Preporod“ od 15.5.2020.